Studirala je hrvatski jezik i književnost, a onda joj se, kako kaže, dogodio život. Završila je u odnosima s javnošću s većim interesom za područje medija. Ne misli da karijera treba biti nešto fiksno i strogo određeno, a smatra da danas mladi ljudi i studenti često stavljaju samima sebi pritisak tog karijernog uspjeha. Ističe kako je pojam uspjeha sam po sebi gotovo nemoguće definirati: "Svi uspjeh definiramo različito, mijenja se skupa s čovjekom i ovisi o interesima u različitim fazama života. Što god radili, važno je da je autentično, da dolazi „iz vas“. I naravno, da uvijek imate izbor reći da „to više nije to“. Ne samo za posao", započinje optimistično i sa sigurnošću intervju naša Ivana Schildenfeld.
Ivana, voditeljica si Ureda za upravljanje kvalitetom i nastavnica Bernaysa od početka ove akademske godine. Možeš li nam malo približiti pojam kvalitete i što to znači u visokom obrazovanju?
Ukratko, to je kontinuirani proces koji osigurava ispunjavanje dogovorenih standarda, a počinje s kvalitetom studijskog programa. Evo jedan „plastični“ primjer; kvaliteta vam je kao i briga o kućanstvu. Treba se raditi kontinuirano i temeljito, a stvarni rezultati se „na vani“ vide kad vam dođu „gosti“, odnosno kada je visoko učilište u procesu audita ili reakreditacije. Zato su nam jako važne ankete koje često provodimo, posebno što se tiče naših studenata. To su nam najvrjednije informacije i putokaz u kojem smjeru trebamo ići. U svibnju je Ured za kvalitetu proveo niz fokus grupa sa studentima kako bismo detektirali potrebe studenata s obzirom na učestalo mijenjanje tržišta, kako u djelatnosti komunikacija, tako i turizma. Prilagoditi se promjenama, to je u obrazovanju, kao i u svemu, jako bitno.
Majka si dvije djevojčice, nastavnica i voditeljica Ureda na Bernaysu. Čime se voliš baviti i kako provodiš svoje slobodno vrijeme?
Ništa drugačije od drugih, provodim vrijeme s obitelji i dragim ljudima. Izleti, mala putovanja u skladu sa situacijom, Šibenik, sitne radosti, kino, malo vremena za sebe… djelujem i u udruzi POZA (a.k.a posao - pomoć - zabava) koja se bavi organizacijom akcija usmjerenih prema ranjivim skupinama i skupinama u potrebi, sastajemo se svaki drugi utorak i organiziramo mjesečne akcije, družimo se, putujemo skupa i poslovno se umrežavamo.
Uz sve to što radiš u slobodno vrijeme, ipak uspiješ odvojiti i 'malo' vremena samo za sebe. Na tvojim uredskim policama ponekad se pronađe i pokoji naslov izvan područja struke pa bismo rekli kako ti je hobi, možda, čitanje?
Mislim da je važno imati vrijeme za sebe, to je mentalna higijena. Što se tiče knjiga, za mene je to jedna vrsta upoznavanja nekih dijelova sebe. Volim onaj wow efekt kada se prepoznam u nekim likovima ili situacijama. Mislim da se pogrešno govori o knjigama kao o bijegu od vlastite stvarnosti; pomoću knjiga lakše razumiješ sebe i svijet oko sebe, daje ti uvid u ono intimno u ljudima s čime se možeš poistovjetiti. Gdje ćeš stvarnije od toga? Suočavaš se s nekim svojim istinama i strahovima, propitkuješ, skidaš iluzije…suočen s tuđim iskustvima razvijaš empatiju, lakše prihvaćaš različitosti. Za mene je to područje slobode, mjesto koje nije politički korektno, prostor koji nije lažan. U knjigama su likovi ogoljeni dok se u stvarnosti susrećemo s mnogo lažnih, takozvanih, „uglednika“.
Uzimajući u obzir ovakvu ljubav prema čitanju i književnosti, u ovim ljetnim mjesecima, zasigurno bi svima dobro došla pokoja preporuka za štivo na plaži ili terasi?
Volim žensko pismo. Trenutno čitam knjigu Lydie Sklevicky: Žene i moć, povijesna geneza jednog interesa, a na godišnji „nosim“ Život i djelo Susan Sontag, autora Benjamina Mosera. Jako volim i hrvatske autorice, pa evo i nekoliko preporuka: Đurđica Čilić, Olja Savičević Ivančević, Korana Serdarević, Irena Vrkljan i, omiljena, Slavenka Drakulić. Za one koji vole i strano, Svjetlana Aleksijevič, Herta Muller i Alice Munro.
Na samom početku razgovora istaknula si interes za politikom i (de)konstrukcijom rodnih stereotipa u politici. Što nam možeš reći o svom profesionalnom i akademskom interesu?
Da, politika se oduvijek smatrala isključivo „muškim poslom“, to se danas, malo po malo ipak mijenja. Žene su ekonomski neovisnije, samostalnije, obrazovanije, ali još uvijek moraju balansirati između različitih uloga, u većoj mjeri rade „nevidljive poslove“ poput vođenja kućanstva, brinu o djeci i starijim članovima obitelji i slično. Ako žene nisu prisutne u politici, promjene vezane za njihov položaj bit će prilično spore.
U doktorskoj disertaciji ću se baviti (de)konstrukcijom rodnih stereotipa na primjeru nekih hrvatskih političarki, ali pomalo, pomalo, još sam u pregovorima s mentoricom, govori Ivana uz osmijeh.
I za kraj, možeš li s nama podijeliti omiljeni moto kojim se vodiš svakim danom?
Sama pala, sama se ubila.😊
Važno je naučiti preuzeti odgovornost za sve što (u)činimo u životu. To je cijena slobode.
